Mon cher frere le Francais(Moj dragi brat francuz)
Sinoć sam se prvi put usudila...samo sam osetila jaku želju i eto.
Sad shvatam da ipak nije toliko teško kao što sam mislila.Nisam napisala ništa,samo sam se pitala da li će mi prepoznati ime.Plašila sam se da mu neće značiti ništa;plašila sam se da je zaboravio svoju polu-sestricu iz Beograda,Anu.
Ali,nije,setio se.Plakala sam od sreće,od stida,od strepnje,od silne želje da dođe ovde,da ga bar na kratko vidim.Čudno je,mnogo je čudno kada dođeš u kontakt sa nekim posle deset godina;ne znaš šta da ga pitaš,da li da staviš :), ili je to previše.Ali,brat je brat.Sama reč zvuči tako blisko i toplo,tako zaštitnički.
Imaš želju da odmah sve saznaš,da mu odmah sve napišeš,da kilometri nestanu.Kada bi Pariz bio pored Beograda,kao što je,na primer Pančevo.Pola sata,i već si tu.Kada bi francuski jezik bio kao hrvatski,da sve možeš da razumeš.Ali nije,niti će biti.On ne zna ni reč srpskog,a ja,iako ga učim već osmu godinu,francuski ne znam toliko dobro.Engleski je na pola puta....Porodica nam je data,a prijatelje sami biramo.
Živimo u različitim svetovima,ali u nama struji ista krv,imamo istog oca,nas je Bog povezao-mi smo brat i sestra.